Hit u Komediji

Impresivna je povijest mjuzikla Jadnici, jednog od najuspješnijih predstavnika glazbeno-scenske vrste koja je danas svakako najpopularnija u glazbenom kazalištu, zauzimajući poziciju kojom je u nekim prošlim vremenima dominirala opera, zatim opereta, vrste koje se danas ne mogu mjeriti s mjuziklom po broju prodanih ulaznica ni širini interesa publike iz najrazličitijih društvenih slojeva. Osobito se to odnosi na nove opere, koje se rijetko praizvode, a kada je to i slučaj, uglavnom ostaju rezervirane za specifične, nišne produkcije koje ostvaruju mali broj izvedbi. Operete se gotovo i ne pišu, a izvode se gotovo isključivo kao muzejsko-nostalgične uspomene. S druge strane, mjuzikli se stalno stvaraju, a oni koji ostvare uspjeh ostaju na repertoaru desetljećima i obaraju rekorde po broju izvedbi, prodanih ulaznica i oduševljenih gledatelja u golemim kazališnim dvoranama Broadwaya, West Enda i drugih središta u kojima kazalište još uvijek uspijeva kao komercijalni projekt, sa svim prednostima i manama (kojih nije malo, osobito u estetskom smislu) takvog pristupa.

Dražen Bratulić kao Jean Valjean uvjerljiv je u scenskim transformacijama, a pjevački mu je zahvat pouzdan / Snimila Ines Novković

Slavni mjuzikl Komedija
je postavila prije West Enda

Mjuzikl, ili pop-opera (jer je u cijelosti pjevan), Jadnici (Les Misérables) počeo je kao konceptualni album koji su dvojica Francuza, libretist Alain Boublil i skladatelj Claude-Michel Schönberg zamislili i ostvarili 1980. Uskoro, Jadnici se postavljaju na scenu, prvo u parišku Palaču sportova, a pet godina kasnije, 1985, nakon što je engleski tekstopisac Herbert Kretzmer preveo i adaptirao francuski izvornik, Jadnici se postavljaju u Londonu. Prve su kritike osrednje, no publika mjuzikl odmah prihvaća. Ta prva produkcija engleske verzije izvedena je u Barbican centru. Prva brodvejska izvedba uslijedit će dvije godine kasnije. Jadnici od tada ne silaze s repertoara, postavljaju se brojne produkcije, među kojima je i najnovija zagrebačka, u prijevodu stihova na hrvatski Dražena Bratulića, režiji Stanislava Moše i produkciji jedinog hrvatskog kazališta koje mjuzikle izvodi zaista sustavno, zagrebačke Komedije. No, hrvatskome kazalištu, i to upravo Komediji, Jadnici ne dolaze kao nepoznanica. Štoviše, još u sezoni 1981/1982, dakle praktički odmah po francuskoj premijeri, Jadnici se postavljaju na Kaptolu u prijevodu Nenada Turkalja (dakako, s francuskog izvornika, na englesku verziju trebat će čekati) i režiji Vlade Štefančića.

Impresivnost scenske slike
u komornim uvjetima

Novi Jadnici, više od četrdeset godina po hrvatskoj praizvedbi, oslanjaju se na englesku verziju, koja se ponešto razlikuje od one francuske. Dražen Bratulić, kojemu ovo nije prvo iskustvo prijevoda tekstova za mjuzikle u produkciji njegove matične kuće, Jadnike je preveo tečno, oslanjajući se, doduše, na očekivana rimovanja i prilagođavajući stihove, koliko je moguće, glazbi. Predložak Jadnika je, naravno, istoimeni roman Victora Hugoa, golemo djelo koje, uz brojne epizode i digresije, tematski predstavlja kronologiju događanja u Francuskoj od 1815. do 1832. kada je u srpnju izbila jedna od brojnih pobuna francuskog 19. stoljeća (samo dvije godine prije toga revolucija je izazvala abdikaciju Charlesa X, posljednjeg Bourbona na francuskom prijestolju, a na njega je stupio kralj-građanin Luis-Philippe, vojvoda od Orléansa, koji će i sam otići u revoluciji 1848) kroz središnji lik pomilovanog robijaša Jeana Valjeana. Mjuzikl, naravno, iz obimne građe bira epizode, no osnovna je priča, njezin epski zamah i izbrušena kombinacija kolektivnog i intimnog zadržana.

Epizodičnost Jadnika, koji iz Hugoa biraju upečatljive epizode i tako stvaraju slike epskog zamaha koje u publici izazivaju divljenje i emociju, zadržana je i u Komediji, unatoč prostornim uvjetima koji se ne mogu mjeriti s mnogo bogatijim i prostranijim kazalištima Broadwaya i West Enda. Rezultat, međutim, nije izostao. Prizori djeluju impresivno, nižu se upečatljive scenske slike, iako njihovo smjenjivanje na sceni nije uvijek najsretnije riješeno i ostvaruje se pomalo mehanički, naglašenom upotrebom rasvjete (oblikovatelj David Kachlir). Vizualna rješenja unutar prizora umnogome ovise o kostimima, koji su stilski i stilizirani (kostimografkinja Andrea Kučerova), dok scenografija (Petr Hlousek) uglavnom funkcionalno prati radnju i daje joj okvir. Koreografija (Tihana Strmečki) živahna je, a opet bez banalnosti, razumije prizore i iskorištava ipak limitirane okvire Komedijine pozornice. Kod produkcije mjuzikala koji su utemeljeni na ugovoru s vestendskim i brodvejskim producentima (u ovom je slučaju riječ o poznatom britanskom producentu Cameronu Mackintoshu, vjerojatno najuspješnijem producentu mjuzikala uopće) uvijek postoji i pitanje u kolikoj je mjeri uopće dopušteno intervenirati u elemente predstave. No, kako bilo, relativna komornost Komedijina prostora u ovom je slučaju više prednost nego mana, jer omogućuje fokus na glazbu i glumačke izvedbe.

Vrsni kostimi kostimografkinje Andree Kučerove

Pouzdane glumačke
i pjevačke izvedbe

Na viđenoj izvedbi (predstava, kako je to uobičajeno kod ovako velikih djela, ima dvostruke, a za pojedine uloge i trostruke podjele) ansambl je predvodio siguran Dražen Bratulić kao Jean Valjean. Njegova je scenska pojava uvjerljiva u transformacijama, a pjevački zahvat pouzdan. Igor Drvenkar prijetvoran je Javert, ulogu polaže na karakter više nego na pjevačku vještinu, što se pokazuje kao točan pristup. Neven Stipčić kao Marius nijansirao je nesigurnosti lika, što nije lak zadatak, ali ga je Stipčić obavio uspješno, pokazujući se kao uspješan akter mjuzikala, koji je pri tome uvelike stasao na Komedijinoj sceni. Vanda Winter kao Fantine i Nikolina Vujić kao Eponine osobito su se istakle pjevački, dok su Jan Kovačić kao Thénardier i Zrinka Kušević kao gospođa Thénardier luckasto pomaknuti baš kako treba. Gita Haydar kao Cosette prikazala je nevinost lika, no pjevačka snaga zbog toga nije nimalo patila. Nastupili su i Devin Juraj, Leonora Herceg, Josip Makar, Una Šilić Dragoljević te, naravno, ansambl i orkestar Komedije.

Po završetku predstave, koja ne traje kratko, sve skupa oko tri sata s jednom pauzom, publika je aplaudirala s nogu. Kao i na premijernoj izvedbi. To se u Zagrebu, posebno posljednjih godina, rijetko viđa. Komedija, dakle, nesumnjivo ima hit, koji možda nije savršen, ali mu se može prognozirati dug scenski život, uglavnom zasluženo.